Novogodišnji meni koji se isplati – kako ga složiti, cijeniti i naplatiti unaprijed
Doček je paket, ne večera. Kako složiti meni koji kuhinja može isporučiti, izračunati stvarnu cijenu po osobi i naplatiti kaparu bez neugodnih razgovora.
Drugog siječnja ujutro, dok se konobari još nisu ni naspavali, jedan vlasnik u Zagrebu sjeo je u prazan lokal s kalkulatorom i hrpom računa od dobavljača. Doček je bio pun, osamdeset ljudi, glazba do četiri, svi zadovoljni. Kad je zbrojio hranu, piće, bend, noćne honorare za ekipu i otpis onoga što je ostalo u hladnjaku, ispalo je da je zaradio manje nego na prosječnu subotu u studenom. Ta se priča, u raznim varijantama, ponavlja svakome tko je ikad radio doček a da ga prije toga nije stavio na papir.
Doček nije večera, nego paket
Prva greška je razmišljati o dočeku kao o večeri s više sljedova. Gost koji plaća sto eura po osobi ne plaća pet tanjura, plaća večer: dobrodošlicu na ulazu, stol koji je njegov do jutra, piće koje ne mora naručivati svaki put, glazbu, ponoćnu zdravicu i osjećaj da ga nitko neće potjerati u pola jedan. Hrana je u tom paketu možda trećina doživljaja, a vrlo često i trošak koji se najlakše kontrolira. To mijenja način na koji se meni slaže.
Cijene dočeka u Hrvatskoj kreću se okvirno od pedesetak eura u manjim mjestima do nekoliko stotina u zagrebačkim i primorskim lokalima s imenom. Nema puno smisla gledati konkurenciju i stavljati deset eura manje. Pametnije je krenuti od vlastitih troškova i od toga kakvu večer stvarno možete isporučiti.
Sljedovi koji ne ubijaju kuhinju
Na doček kuhinja radi za sve goste odjednom, u valovima, a većina ekipe bi tu noć radije bila negdje drugdje. Zato meni mora biti složen tako da se devedeset posto posla obavi prije nego što prvi gost uđe. Hladna predjela koja se slažu popodne, krem-juha koja stoji na laganoj vatri, glavno jelo koje se peče u velikim komadima i reže pred serviranje: pečena patka, teleći but, odojak, u Dalmaciji riba iz pećnice. Rižoto ili tjestenina à la minute za osamdeset ljudi u isto vrijeme recept je za kaos, koliko god lijepo izgledalo na papiru.
Pet sljedova s malim porcijama radi bolje od tri velika. Gost koji sjedi od osam do dva ne želi biti prejeden u deset, a mali tanjuri daju dojam obilja uz manji trošak namirnica. Desert neka bude nešto što se slaže unaprijed i servira hladno, a oko ponoći klasična je sitnica uz pjenušac, fritule ili male kroštule, koje gosti pamte više od glavnog jela.
Vegetarijanska opcija i barem jedan slijed bez glutena danas nisu luksuz, nego nešto što će vas netko iz grupe od deset ljudi sigurno pitati. Ako to riješite već u ponudi, uštedjeli ste si deset telefonskih poziva u prosincu.
Račun na salveti
Evo kako to radim kad me netko pita koliko naplatiti. Uzmite stvarni trošak namirnica po osobi za meni koji ste složili, a ne onaj koji ste zamislili. Za pristojan meni s pet sljedova to je po mom iskustvu negdje između petnaest i trideset eura, ovisno o tome stavljate li škampe ili pileća prsa. Na to dodajte piće koje je uključeno. Ako obećate „piće po želji do dva sata“, računajte realno: dio gostiju pije malo, dio puno, a prosjek za doček u pravilu ispadne znatno viši nego za običnu subotu.
Zatim dolazi ono što ljudi redovito zaborave. Glazba, bio to bend ili DJ, za tu noć košta višestruko više nego inače. Osoblju za Novu godinu pripada veća plaća, i to zasluženo, a ljudi koji rade do pet ujutro sljedeći dan ne mogu raditi. Dekoracija, pjenušac za zdravicu, tiskani meniji, čišćenje nakon noći u kojoj su konfeti po cijelom podu. Sve to podijelite s brojem gostiju koje realno očekujete, ne s punim kapacitetom. Ako lokal prima sto ljudi, a prošle ste godine imali šezdeset, računajte sa šezdeset.
Tek kad imate taj broj, puni trošak po osobi, na njega stavljate maržu. Ako ispadne da biste trebali naplatiti sto četrdeset eura, a tržište u vašem gradu podnosi devedeset, odgovor nije raditi doček na gubitak. Odgovor je skinuti bend i staviti DJ-a, ograničiti uključeno piće na vino i vodu, ili doček jednostavno ne raditi i otvoriti prvog siječnja na ručak, što je u mnogim gradovima unosnije od same noći.
Piće je zasebna matematika
Tri se modela najčešće vide. Prvi je sve uključeno do nekog sata, nakon čega se piće naplaćuje po cjeniku. Drugi je određena količina po osobi, recimo boca vina na dvoje i aperitiv, a ostalo se plaća. Treći je piće u cijelosti po cjeniku, uz uključen aperitiv i ponoćni pjenušac. Prvi model gosti najviše vole i najlakše ga je prodati, ali zahtijeva da cijenu dignete dovoljno da pokrije one koji dođu s namjerom da ga iskoriste do kraja. Drugi je najpošteniji, ali konobari moraju voditi evidenciju po stolu, što u gužvi lako sklizne. Treći daje najpredvidljiviju maržu i najviše prigovora.
Što god odabrali, napišite to u ponudi jednom rečenicom koja ne ostavlja prostor za tumačenje. „Uključena pića: aperitiv dobrodošlice, kućno vino, pivo, sokovi i voda do 2:00; žestoka pića i koktele naplaćujemo po cjeniku.“ Rasprava o tome je li gin tonic bio uključen, u pola tri ujutro, nije razgovor koji želite voditi.
Kapara, pa ostatak prije nego što dođu
Doček je jedina noć u godini kad gost ne može jednostavno otići konkurenciji ako mu se u zadnji čas nešto ne svidi, jer su i drugi puni. To znači da imate pregovaračku poziciju koju inače nemate i da je sasvim normalno tražiti novac unaprijed. Praksa koja se pokazala najzdravijom je kapara od trideset do pedeset posto pri rezervaciji, a ostatak najkasnije tjedan dana prije dočeka. Grupa koja do 23. prosinca nije platila ostatak nije ozbiljna grupa, a vi još stignete prodati stol.
Uplatu na račun olakšava jasna ponuda poslana mailom: meni, uključeno piće, cijena po osobi, rok za kaparu i ostatak, te što se događa ako otkažu. Sve na jednoj stranici, bez sitnog teksta. Tko to pošalje odmah nakon telefonskog razgovora, ima puno manje praznih stolova na sam dan dočeka.
Uvjeti otkaza neka budu jednostavni. Otkaz do određenog datuma, kapara se vraća ili prebacuje na drugi termin. Nakon toga ostaje vama, jer taj stol više nikome ne možete prodati. Ljudi to razumiju kad im se kaže unaprijed; ne razumiju kad to saznaju 30. prosinca.
Kalendar koji funkcionira
Ponuda za doček mora biti gotova i objavljena do sredine studenog. Tko je stavi tek početkom prosinca, dobit će goste koji su već odbijeni drugdje i koji će se cjenkati. Do prvog prosinca većina ozbiljnih grupa, prijateljskih društava i parova ima rezervirano. Zadnjih deset dana prosinca popunjavaju se pojedinačni stolovi i ljudi koji su se predomislili, i to je trenutak kad se zadnjih nekoliko mjesta smije prodati malo skuplje, a ne jeftinije.
I još nešto što nitko ne voli čuti: doček koji se ne isplati smijete preskočiti. Nema zakona po kojem svaki restoran mora raditi 31. prosinca. Lokali koji su tu noć zatvorili, a otvorili prvog siječnja na novogodišnji ručak s normalnim cijenama i odmornom ekipom, nerijetko prođu bolje od onih koji su cijelu noć trčali za ponoćnom zdravicom.