Gost koji nije došao: što no-show stvarno košta i kako ga smanjiti bez svađe
Prazan stol u petak navečer košta više od jedne večere. Kako izračunati štetu, zašto ljudi ne dođu i što od potvrde, kartice i liste čekanja stvarno pomaže.
Petak, dvadeset i jedan i petnaest. Stol sedam, rezerviran za četvero u pola devet, još je prazan. Na vratima stoji par bez rezervacije, konobarica ih gleda, gleda stol sedam, i kaže im da je nažalost sve puno. Oni odu dvije ulice dalje. U pola deset netko iz kuhinje pita hoće li ti ljudi uopće doći. Neće. Nitko nije nazvao, nitko se nije javio na poziv, a stol sedam ostaje prazan do kraja smjene. Ako vam ovo zvuči poznato, znate da to nije rijedak petak, nego svaki petak.
Koliko to zapravo košta
Većina vlasnika no-show računa kao izgubljenu večeru za četvero, pomnoži prosječni račun i slegne ramenima. Prava šteta je veća. Prvo je izgubljen promet tog stola, recimo četiri osobe puta prosječni račun od četrdesetak eura, dakle stotinu i šezdeset eura koji se neće vratiti. Drugo, par koji ste odbili na vratima u devet otišao je konkurenciji, i možda im se tamo svidjelo. Treće, za taj stol ste nabavili namirnice i rasporedili osoblje, a u subotu ćete možda imati jednog konobara previše baš zato što je rezervacija bilo na papiru puno.
Sad to pomnožite s brojem praznih rezerviranih stolova u mjesecu. Lokal s pedeset mjesta koji ima dva do tri no-showa tjedno, što po mom iskustvu nije ništa neobično u gradovima poput Zagreba ili Splita, godišnje tako ostavi iznos koji bi pokrio plaću jednog zaposlenika. To nije sitnica koju se pristojno trpi, to je rupa u poslovanju.
Zašto ljudi ne dođu
Zločesti gosti koji namjerno rezerviraju i ne dođu postoje, ali su manjina. Puno češće je riječ o nečem banalnijem. Netko je rezervirao prije deset dana i zaboravio. Netko je rezervirao na tri mjesta pa se u zadnji čas odlučio za jedno i nije se sjetio otkazati ostala. Nekome je dijete dobilo temperaturu. Nekome je bilo neugodno zvati i otkazivati pa je zaključio da nije ni važno, jer „pa sigurno imaju drugih gostiju“. Zajedničko svemu tome je da gost ne vidi štetu koju radi, a vi mu je niste ni pokazali.
Zato prva stvar koja smanjuje no-show nije kazna, nego podsjetnik. Čovjek kojeg ste dan prije podsjetili na rezervaciju i zamolili ga da javi ako ne može, u golemoj većini slučajeva javi. Otkaz dan prije nije problem, stol se proda. Problem je tišina.
Poruka dan prije
Potvrda rezervacije može biti poziv, što radi, ali oduzima vrijeme i ljudi se sve manje javljaju na nepoznate brojeve. SMS ili poruka na WhatsApp radi bolje, pod uvjetom da je kratka, ljudska i da traži odgovor. Nešto poput: „Pozdrav, sutra vas očekujemo u 20:30, stol za četvero. Ako se planovi promijene, javite nam odgovorom na ovu poruku, rado ćemo stol ustupiti nekom drugom.“ Zadnja rečenica radi više posla nego što se čini, jer gostu kaže da iza njegovog stola stoji netko tko čeka.
Slati tu poruku ručno svaki dan za svaku rezervaciju brzo postane posao koji nitko ne voli, pa se preskače baš u danima kad je najpotrebniji. Tu pomažu sustavi za rezervacije koji potvrdu šalju sami i bilježe tko je odgovorio; rješenja poput Jelo PRO-a to rade automatski, ali i običan podsjetnik u kalendaru konobaru koji otvara smjenu bolje je od ničega.
Koliko dugo držati stol
Nema pravila koje vrijedi za sve, ali petnaest minuta je razumna granica za običnu večer, a dvadeset za grupu. Važnije od samog broja minuta je što radite u međuvremenu. Nakon deset minuta kašnjenja netko nazove gosta. Ako se javi i kaže da je na putu, stol čeka. Ako se ne javi, u petnaestoj minuti stol ide prvom tko čeka, a gostu ostaje poruka da ste ga pokušali dobiti i da ćete ga, ako dođe, smjestiti čim se nešto oslobodi. Tako nikome niste zalupili vrata, a stol radi.
Tu je i druga strana priče: gost koji dođe s pola sata zakašnjenja i nađe svoj stol zauzet ne smije doživjeti predavanje. Jedna rečenica, „pokušali smo vas dobiti, nažalost smo stol morali dati, ali sjednite za šank, prvi slobodni je vaš“, rješava devet od deset takvih situacija bez svađe.
Kartica i kapara samo gdje treba
Tražiti karticu za potvrdu rezervacije stola za dvoje u srijedu navečer u većini hrvatskih lokala još djeluje pretjerano i otjerat će dio gostiju. Za grupe od šest i više, za petak i subotu u prosincu, za Valentinovo, Martinje i doček, to je nešto što sve više ljudi doživljava kao normalno. Pravilo neka bude jednostavno i isto za sve: iznad određenog broja ljudi tražimo broj kartice ili kaparu, i u slučaju nedolaska bez otkaza naplaćujemo određeni iznos po osobi, recimo dvadeset ili trideset eura. Napišite to na stranici za rezervaciju, recite telefonom i ponovite u potvrdnoj poruci.
Najvažniji dio nije naplata, nego činjenica da ste tražili. Grupa koja je dala karticu otkazuje na vrijeme, jer je nešto stavila na kocku. Stvarna naplata događa se rijetko, i kad se dogodi, napravite to bez komentara i bez poruke na društvenim mrežama.
Lista čekanja koja stvarno radi
Par koji ste u devet odbili na vratima mogao je sjesti za stol sedam u pola deset da ste imali njihov broj. Lista čekanja ne mora biti ništa sofisticirano: ime, broj osoba, broj telefona, i obećanje da ćete poslati poruku ako se nešto oslobodi u sljedećih sat vremena. Dio ljudi će u međuvremenu sjesti negdje drugdje, ali dio će biti za šankom preko puta i doći za tri minute. Svaki stol koji tako spasite izravno je zarada koja bi inače propala.
Što ne raditi
Lokali koji objavljuju imena ljudi koji nisu došli, koji po Facebooku pišu o „nekulturnim gostima“ ili koji sljedeći put tom čovjeku telefonom drže lekciju, kratkoročno se osjećaju bolje, a dugoročno gube. Gost koji nije došao često je i sam svjestan da je pogriješio i sljedeći put će se potruditi, osim ako ga niste javno posramili. Crna lista u vlastitoj evidenciji, u kojoj uz ime stoji napomena da za tu osobu tražite karticu, sasvim je dovoljna i nikoga ne vrijeđa.