Gdje na jelovniku stoji ono što najviše zarađuje
Jelovnik nije popis jela nego prodajni prostor. Kamo gost prvo pogleda, kako razvrstati jela po tome što ostavljaju i zašto cijene ne idu u stupac.
Na jelovniku jedne gostionice u Zagorju stoje, jedno ispod drugoga, pureći odrezak s mlincima za 16 eura i zagorski štrukli za 9. Na odresku vlasnik zaradi, kad odbije namirnice, okvirno 9 eura. Na štruklima oko 6. Odrezak se proda tri puta dnevno, štrukli trideset. Pitao sam ga zašto su štrukli gore, odmah ispod juha, a odrezak dolje, na dnu druge stranice. Rekao je da je tako oduvijek.
To „oduvijek” je razlog zašto većina jelovnika u Hrvatskoj izgleda kao popis namirnica složen po redu kojim ih kuhinja šalje: hladna predjela, juhe, topla predjela, glavna jela po vrsti mesa, prilozi, deserti. Logično za kuhara, neutralno za gosta, loše za blagajnu. Jelovnik nije popis. Jelovnik je prodajni prostor, i kao u svakom dućanu, polica u visini očiju vrijedi više od one pri podu.
Kamo oko ode prvo
Kad otvorite jelovnik na dvije stranice, pogled u pravilu padne na gornju desnu četvrtinu, pa skoči na gornji lijevi kut, pa klizi prema dolje. Na jednoj stranici prvo gleda vrh. U svakoj skupini jela najviše pažnje dobivaju prva i zadnja stavka, srednje se preskaču. To nije nikakva tajna psihologija, to može svatko provjeriti na sebi s tuđim jelovnikom u ruci.
Iz toga slijedi jednostavno pravilo: jelo koje želite prodavati stoji gore desno ili na vrhu svoje skupine. A jelo koje želite prodavati nije ono najskuplje, nego ono koje vam ostavlja najviše eura po tanjuru i koje kuhinja izbacuje brzo i ujednačeno, i u srpnju i u studenom.
Četiri pretinca
Prije nego što išta premjestite, treba znati što imate. Izvucite prodaju za zadnja dva mjeseca iz blagajne i za svako jelo upišite dvije brojke: koliko se puta prodalo i koliko eura ostane kad odbijete trošak namirnica. Ne postotak marže, nego eure. Jelo s maržom od 70 posto na cijenu od 8 eura ostavlja manje od jela s maržom od 50 posto na cijenu od 22.
Kad to složite, svako jelo upada u jedan od četiri pretinca.
Prodaje se dobro i ostavlja puno. Ovo su vaši nositelji. U Dalmaciji je to često crni rižot ili brudet, u Zagrebu zagrebački odrezak, u Istri fuži s tartufom izvan sezone, kad se radi s konzerviranim. Ta jela idu na najbolje mjesto, s opisom, možda u okvir. Ne dirate im ni recept ni cijenu bez dobrog razloga.
Prodaje se dobro, a ostavlja malo. Štrukli iz uvodne priče, pizza margherita, ćevapi u lokalu koji nije ćevabdžinica, dječji meni. Gosti ih vole i zbog njih dolaze. Ne bacate ih, ali ih ni ne gurate. Stavite ih u sredinu skupine, bez okvira, i razmislite može li im cijena ići za euro gore ili porcija za pedeset grama dolje, a da nitko ne primijeti.
Prodaje se slabo, a ostavlja puno. Tu je najviše prostora. Jelo koje bi vam donosilo, ali ga nitko ne naručuje jer stoji na dnu, bez opisa, s imenom koje gostu ništa ne znači. Premjestite ga gore, dajte mu dvije rečenice, neka ga konobar spomene kad ga pitaju što preporučuje. Za mjesec dana pogledajte je li se pomaknulo.
Prodaje se slabo i ostavlja malo. Zauzima mjesto na jelovniku i policu u hladnjaku. Skidate ga, osim ako nije tu s razlogom, poput jela bez glutena koje vam dovodi cijelu obitelj zbog jednog člana.
Sidro
Na svakom jelovniku treba stajati jedno jelo koje je osjetno skuplje od ostalih. Biftek na žaru za 38 eura, cijela riba za dvoje, jastog po kilogramu. Ne zato da se prodaje, nego zato da sve pored njega izgleda razumno. Pored bifteka od 38 eura, ramstek od 24 djeluje kao pametan izbor. Bez bifteka je ramstek najskuplje jelo na stranici i gost ga preskače. Sidro stoji na vrhu skupine. Prodat će se dva puta tjedno i to je sasvim dovoljno.
Opis koji prodaje i opis koji ne prodaje
„Pašticada s njokima” govori manje nego „Pašticada od goveđeg buta, marinirana dva dana u vinskom octu i prošeku, s domaćim njokima”. Dvije rečenice najviše, bez pridjeva poput „ukusno” i „savršeno” koji ne znače ništa. Što radi: podrijetlo (janjetina s Paga, sir iz Vrgorca), način pripreme (pod pekom, na gradele), nešto što se vidi na tanjuru. Što ne radi: opis uz svako jelo, jer onda nijedno ne strši. Opis dajte jelima iz prvog i trećeg pretinca, ostalima samo ime.
Cijene
Cijena stoji odmah iza naziva ili ispod opisa, istim fontom, bez znaka eura i bez točkica koje vode oko do nje. Čim složite cijene u stupac uz desni rub, gost čita stupac odozgo prema dolje i bira najjeftinije. Brojka bez simbola valute i bez stupca samo je dio opisa.
Jedna napomena uz ovo: ako radite akcije ili dnevne ponude sa sniženim cijenama, provjerite pravila o isticanju cijena koja za ugostitelje vrijede od 2026., jer se tu ne isplati improvizirati. Za redovni jelovnik s redovnim cijenama to nije tema.
Koliko jela
Jelovnik s osamdeset stavki govori gostu da kuhinja ima zamrzivač, a ne kuhara. U skupini od sedam jela gost bira lako, u skupini od petnaest odustane i uzme ono što već zna. Svako jelo koje maknete smanjuje otpis, ubrzava kuhinju i povećava šansu da gost uzme ono što želite da uzme. Lokali koji su u zadnje dvije godine prepolovili jelovnik, koliko ih poznajem, nisu izgubili goste. Izgubili su hladnjak pun stvari koje nitko ne naručuje.
Jelovnik se ne radi jednom
Premjestite dva jela, promijenite dva opisa, dajte tome mjesec dana i pogledajte prodaju. Sezona mijenja pretince: ono što je ljeti nositelj, zimi je balast, a zimska jela poput sarme ili gulaša od divljači ljeti nemaju što tražiti na vrhu. Na papirnatom jelovniku to znači novi tisak svakih nekoliko mjeseci, što košta i zato se odgađa. Digitalni jelovnik na QR kodu mijenja se za pet minuta i lakše ga je držati živim, ali tehnologija nije poanta. Poanta je da ga netko pogleda češće nego jednom godišnje, s brojkama iz blagajne u ruci, a ne po sjećanju na to kako je oduvijek bilo.